I
Skica lektire koja se obrađuje u Hrvatskoj

O stanju u Hrvatskoj razgovarale smo sa Koranom Serdarević, gimnazijskom profesoricom i spisateljicom. Kako je koncipirana lektira u drugim susjednim republikama možete čitati ovdje

Koliko su puta posljednjih godina pominjane ili sprovođene reforme, ili čak pominjane, ali ne i dovršene? Ili je u pitanju dug proces stalnog pregovaranja između predstavnika i predstavnica struke, s jedne strane, i ministarstva, s druge?

Proces je započeo kao Cjelovita kurikularna reforma, pod vodstvom Borisa Jokića, prije četiri godine. Nakon što je Jokić, zajedno sa članovima svoje Ekspertne skupine, odustao zbog uplitanja politike u rad koji je prepustio stučnjacima, hrvatski je narod izašao na ulice, a to je zaista, ako nije u pitanju nogomet, neosporno važan znak. Htjeli smo reformu obrazovanja i ona je postala politički imperativ, odnosno igra za skupljanje političkih bodova.

Od tada do danas, objavljeno je sedam nacrta kurikuluma hrvatskog jezika (ovaj službeno objavljen u Narodnim novinama je sedmi). Nakon tolikog rada stručnjaka, ne znamo tko je napisao posljednju verziju.

Članice Stručne radne skupine tvrde da one nisu i da je dokument predan „institucijama“, no Učiteljski fakultet i Kroatistika Filozofskog fakulteta navodno nisu dobili priliku, tako da je nepoznato tko je i zašto dovršio baš ovakav dokument. Trebali bismo opet na ulice (ovoga puta da bismo zaustavili reformu koja to nije i tražili da se utrošeni novac objasni, a fotelje isprazne), ali sad smo već potpuno izigrani i rezignirani i sumnjam da ćemo imati snage.

Koliko su u popisu lektire zastupljene autorke i koje su među njima posebno vidljive?

U kurikulumu koji je star dvadesetak godina, po kojem radim otkako radim (i po kojem sam se obrazovala), situacija je ovakva: dok u osnovnoškolskom obrazovanju ima preko 30 autorica, na gimnazijskom popisu ostaju samo dvije, obje u prvom razredu. Možda se ovdje može zaključiti da žene pišu za djecu, dok ozbiljna književnost traži ozbiljne pisce, no vjerovat ćemo da je to samo zato što je na popisu kanon, a kanon je muški. Može se dakle pretpostaviti da je najpoznatija žena na popisu Ivana Brlić Mažuranić. Zagorke, primjerice, na tom popisu uopće nema, iako je kroz povijest definitivno najčitaniji hrvatski pisac/spisateljica.

Na novom popisu – koji više ne sadrži popis predloženih djela za osnovnu školu – žena ima toliko da izgleda kao da su statistička pogreška.

U osnovnoj, od 13 autora imamo dvije žene (Ivana Brlić Mažuranić je jedna), a u popisu od preko 100 predloženih autora za gimnazije – navedene su Vesna Parun, Sylvia Plath i Virginia Woolf. U popisu obveznih ih, naravno, nema. Možemo se i ovdje tješiti da se radi o kanonu i da gotovo nema živih ljudi, ali gotovo sam sigurna da znam, unutar 100 imena, preko tri žene koje tu zaslužuju biti.

Da li je i dalje zastupljena književnost u kojoj se tematizuje NOB? Ako ne, da li znate kada je isključena iz popisa?

Jama Ivana Gorana Kovačića je na popisu predloženih djela. Na istom popisu je i Jure Kaštelan s „izborom iz pjesama“, pa se može smatrati da se, između ostalih, preporučuje i poema Tifusari.

Da li u lektiri dominiraju koznervativni sadržaji, može li se reći da je silabus nacionalistički?

U novom opisu predmeta navodi se da školovanje omogućuje „razumijevanje književnosti kao umjetnosti riječi i kao temelja nacionalnog identiteta“, te se inzistira na kontekstualiziranju hrvatske književnosti unutar zapadnog kanona, no ne bih rekla da je kurikulum otvoreno nacionalistički. Kurikulum željene osjećaje domoljublja i jačanje nacionalnog identiteta itekako naglašava, ali dokument se u sadržajnom smislu gradi više izostavljanjem nego otvorenim isticanjem.

Da li je zastupljena savremena strana, domaća i/ili regionalna književnost?

Nema. Na popisu su tri živuća hrvatska autora ukupno, gdje bi bilo mjesta za tuđe žive ljude.

Jesu li kurikulumi otvoreni ili potpuno zatvoreni? Da li postoji mogućnost da se neko djelo bira sa šireg spiska?

Kurikulum je zamišljen kao potpuno otvoren, međutim, nađu se rečenice poput : „U planiranju i programiranju ostvarivanja odgojno-obrazovnih ishoda učitelj i nastavnik može odstupiti od preporučene postotne zastupljenosti pojedinoga predmetnog područja do 10 %.“

Što se tiče lektire, svake godine nastavnik može birati 4-5 knjiga po vlastitom izboru (uz poštivanje određenih načela, naravno). Međutim, sumnjam da će izbori biti preširoki. Može kurikulum biti otvoren, ali mnogo je „zatvorenih“, vrlo različitih stavova unutar društva koje je eksplozivno reagiralo tijekom ovih godina na prijedloge nekih naslova, udruge su izvlačile rečenice iz suvremenih djela i nazivale ih propagiranjem pedofilije; na popisu „omraženih“ izašli su recimo Drakulić, Ferić, Ugrešić… Kako da biramo kad se birati, zapravo, ne smije? Koje će udruge braniti naše, nastavničke izbore?

II
Kakvu lektiru želimo i kako želimo da se o njoj diskutuje?

Da li se u javnosti više govori o lektiri i „skandalima“ u vezi sa brisanjem i dodavanjem djela na popise, u odnosu na teme vezane za to koliko djeca i mladi čitaju, šta čitaju i kako čitaju?

Apsolutno se više govori o popisu lektire nego o onome što mladi čitaju, pogotovo zato što vlada uopćeno mišljenje da mladi ne čitaju ništa (kao da odrasli čitaju tko zna koliko). Lektirni popis postao je svojevrsni ring za borbu lijevih s desnima, liberalnih s konzervativnima, što je zapravo jako smiješno i tužno u isti mah. Da ne radim što radim za život, rekla bih i da je komično.

Što se stručnjaka tiče, oni se pak spore oko samog cilja nastave književnosti: je li cilj poznavanje kanona ili je cilj razumijevanje raznih vrsta tekstova i poticanje na ljubav prema čitanju. Sredina se vrlo teško postiže, a vagu na kraju nisu prevagnuli stručni argumenti.

Čini se da je kanon poslužio kao kukavički izlaz, bijeg od mogućih napada polariziranog društva. Odgovornost se stoga prebacila na nastavnike, koji će, ako su dovoljno upoznati sa suvremenom produkcijom, učini što mogu da mlade zaljube u čitanje – jednako kao što je manji broj nastavnika to činio i sada.

Zašto nas ove teme vezane za lektiru toliko pogađaju? Da li zbog problema nastalih usljed nedovoljnog rada u oblasti prethodnog pitanja svu odgovornost nekako prebacujemo na taj jedan, u krajnjem, samo popis knjiga? A kako se o tim djelima predaje, da li to ikada dolazi na red kao tema za diskusiju?

Dijelom sam već gore komentirala.  Mislim da kanonska djela nužno uza se imaju i kanonsku interpretaciju – zato su i postala klasici. Takva interpretacija je nekakvo zadano značenje i kao takva se predaje učenicima, ili ih se navodi da upravo do nje dođu. Mislim da to čini puno štete mladom, novom čitatelju i da mu se krade velik dio intelektualnog, spoznajnog zadovoljstva.

O tome se govori na stručnim skupovima nastavnika i učitelja, ali se ne govori toliko u javnosti. Možda to zaista jest preusko i prestručno područje za masu, koja zapravo nema pojma što je u knjigama za koje se zalažu da se „moraju“ ili pak „ne bi trebala“ čitati.

Osobno, kanon već dugo predajem upravo tako, dozvoljavajući što više raznih tumačenja, ponekad čitav sat usmjerim provocirajući ih da se bore s nemogućim tumačenjima, samo kako bih im pokazala da tekst nije mrtvo slovo mrtvog čovjeka.

Međutim, neka djela star(ij)e književnosti su zaista neprohodna i vrlo je teško uopće navesti učenike da dođu do razumijevanja sadržajnog sloja. Tu se priča mora uozbiljiti i nemam ništa protiv da se to ponekad čini. No, ponavljam, važno je imati na umu koji je pravi cilj nastave književnosti.

Kako bi se radikalnije mogla zamisliti promjena odnosa prema lektiri?

Idealna lektira je ona od koje se smije odustati, naravno, kao što ja, zrela i profilirana čitateljica, odustajem od knjiga koje me ne zavedu. Međutim, čak i ja povremeno moram pročitati knjigu koja mi treba za obavljanje nekog zadatka, pa progutam dio koji me kočio, odradim što trebam. Hoću reći – ne postoji idealan popis lektire jer ne postoji idealan čitatelj ili čitateljica koji bi se preslikao na sve pojedince.

Lektira će uvijek biti opterećena „moranjem“, što se god na popisu nalazilo. Međutim, postoji idealna nastava književnosti koju itekako mogu zamisliti.

Da ti kažem, evo, primjer iz prakse: s prvim razredima upravo sam čitala Kralja Leara, odabrala sam djelo kao predložak za tragediju, budući da imamo ugovoren odlazak u HNK na izvedbu istog djela. Naravno, nisu baš progutali knjigu, neki se nisu makli dalje od prvog čina. Međutim, već tjedan dana raspravljamo o odnosima, sad smo dogovorili igru uloga u kojoj učenici odabiru lika i iz prvog lica argumentiraju „svoje“ odluke… Nakon kazališta, radit ćemo osvrte i komparacije i tada ćemo se već tri tjedna baviti ovim djelom.

Međutim, ja sve to ne bih zapravo smjela, jer mi vrijeme curi, i nema šanse da stignem obraditi sve što moram i zadati im sve lektire koje moraju pročitati. I točno je to ono što smeta „idealnome“ – žurba. Da imam za kanonsko djelo mjesec-dva, radila bih ga s punim zadovoljstvom, a i učenici, iako bi u njemu uživali na potpuno drukčiji način nego što uživaju u tekstovima koji su im iskustveno bliži.

Evo i anegdotica za kraj. Nedavno sam saznala da mladi Nijemci i Njemice u srednjoj školi pročitaju oko tri knjige godišnje. Uđite u vozilo javnog prijevoza negdje u Njemačkoj – svugdje ćete naići na odrasle čitatelje. Kod nas, jedva da vidim ikoga da čita, a svi smo u školi čitali desetak knjiga godišnje.

I nekako mi se čini da su oni, tako neopterećeni kanonom i količinom, odgojili čitatelje, a mi imamo samo buduće zagovaratelje ovog ili onog popisa lektire.