Feminističko čitanje lektire, intervju sa Jelenom Stefanović; deo 2.

U drugom delu intervjua sa Jelenom Stefanović nastavljamo potragu za najboljim načinima borbe protiv patrijarhalnih tendencija u nastavi o književnosti.

Prvi deo možete pročitati OVDE

Razgovar vodila Milica Ulemek

Fotografisala i ponekad se ubacivala u razgovor Irena Jovanović

Milica: Koje delo bi izdvojila kao posebno teško prohodno kada koristiš feminističko čitanje?

Jelena: Feminističko čitanje bavi se, između ostalog, načinom prikazivanja ženskih i muških likova, kao i njihovim odnosom prema rodnim ulogama u delima koje su napisali muškarci, a pošto su u srednjoškolskom programu uglavnom dela muških autora, feministička kritika se pokazuje kao sasvim odgovarajuća. Gotovo da nema teksta u kojem se ne može primeniti, počevši od Epa o Gilgamešu i Antigone pa sve do savremene književnosti.

Milica: Kad pričamo sad o lektiri i nastavnom programu, da li bi ti izbacila neka dela ili misliš da čak i ta najproblematičnija treba ostaviti kako bi učenice i učenici pomoću njih razvijali kritičko mišljenje? To jeste kanon ili nam je bar tako predstavljen, ali treba da se prosto razmatra i kritikuje, da se promišlja…

Jelena: Kanon, način formiranja kanona, odsustvo autorki iz književnog kanona su neka od najvažnijih pitanja feminističke i ginokritike. Rodne studije vas nauče da je neophodno preispitivati autoritete. Đaci misle da je sve ono što se nalazi u čitankama neprikosnoveno, a i mnoge nastavnice i nastavnici. U srpskoj nauci o književnosti ne postoji spremnost da se kanon prevrednuje uz uvažavanje novih književnih pristupa kakav je feministički ili ginokritički. Sam kanon je oličenje patrijarhalne kulturne matrice. Đacima treba pomoći da to uoče. Mislim da sva dela mogu biti pogodna za rodnu analizu i razvijanje kritičkog mišljenja, ali je problem u tome što većina naših koleginica i kolega nije za to osposobljena, već svojim tumačenjima doprinosi reprodukovanju patrijarhalnih rodnih modela ili u tumačenje unosi sopstvene rodne stereotipe i predrasude, a neki smatraju da uopšte ne treba time da se bave. Ni čitanke ni dodatni materijali nimalo ne pomažu nastavnicama i nastavnicima da prevaziđu taj problem.

Na primer, u jednoj od čitanki, povodom već pomenute Iskrene pesme umesto da se ukaže na mizoginiju lirskog subjekta, u okviru tumačenja pojavljuje se pitanja: Zašto se najviša saznanja i uverenja do kojih je lirski subjekt došao u ovim stihovima ne saopštavaju izvan poetskog okvira ove pesme? Zbog čega život teško podnosi iskrenost koju omogućava svet umetničkog dela? Pitanja potpuno zanemaruju patrijarhalni kontekst i duple standarde u vezi sa ženskom i muškom seksualnošću.

Milica: Meni se lično čini da nastavni program ne komunicira previše sa đacima.

Jelena: Potpuno si u pravu. Nastavni program književnosti je preobiman i složen, često ih odbija od čitanja jer je vremenski daleko od njih, a daleko je i u jezičkom smislu. Problem je što u srednjim školama uopšte ne postoji izbor, već je program potpuno zatvoren. U prvom razredu gimnazije može se „birati” osam tekstova, ali isključivo sa predloženog spiska. Čini mi se da je dobro da i đaci ponekad biraju. Recimo, pokazalo se kao veoma dobro to što sam svojevremeno prihvatila predlog jednog mog učenika da u lektiru uvrstim roman Ovo je najstrašniji dan u mom životu Jasminke Petrović. Ostali su bili mnogo spremniji da ga pročitaju i diskutuju o njemu, nego kada je reč o uobičajenoj lektiri. Naravno, ponekad je ono što se đacima sviđa literarno bezvredno i problematično sa rodnog aspekta, kao što je recimo njihov trenutni hit – serijal Noćna škola K. Dž. Doerti, ali može da bude veoma produktivno za analizu i promišljanje.

Milica: Šta bi rekla da je najveći problem kod naših đaka?

Jelena: Potpuno urušavanje svih vrednosti odrazilo se i na školu. Izgleda da masovno poklanjanje ocena odgovara i deci i roditeljima i nastavnicima i školi jer se tako postiže neki privid efikasnosti. Takođe, i dalje je, zbog pritiska nastavnih programa, prisutna prevelika orijentisanost na sadržaje, iako su sistemski uvedeni obrazovni standardi, ishodi i kompetencije. Od učenica i učenika često se zahteva samo reprodukcija znanja. Potrebno je osposobljavati đake za samostalno učenje i razvijati kritičko mišljenje. To je ujedno i ključni argument za uvođenje feminističkog čitanja, jer se upravo njime može razvijati kritičko mišljenje.

Milica: Da li misliš da je rodna perspektiva u školama namerno zanemarena ili je u pitanju rodno slepilo?

Jelena: Pre bih rekla da je u pitanju rodno slepilo jer odbijam da poverujem kako se rodna diskriminacija namerno sprovodi u obrazovnom sistemu. Mislim da kreatori programa nisu u dovoljnoj meri svesni da upravo sadržaji tog programa održavaju rodnu neravnopravnost. Nedopustivo je npr. da ženske zasluge, ženski doprinos kulturi, žensko iskustvo budu potpuno zanemareni, a da se muška perspektiva predstavlja kao univerzalna. Kada smo radili analizu čitanki za osnovnu školu, ispostavilo se da su u njima podjednako zastupljene poezija i proza. Teško je poverovati da je to slučajno. Naravno, nije sve u brojkama, ali da li je u redu da u ogromnoj većini tekstova iz programa glavni likovi budu muški (u pojedinim čitankama za mlađe razrede osnovne škole muških glavnih likova je pet puta više nego ženskih)? Nema tekstova sa nesterotipnim rodnim modelima na koje bi devojčice i dečaci mogli da se ugledaju.

Milica: Koje bi udžbenike ili dela iz metodike preporučila mladim nastavnicama i nastavnicima koji bi želeli da naprave neki pomak i uvedu rodnu ravnopravnost i feminističku kritiku?

Jelena: Ima ih zaista mnogo, mada nisu klasični udžbenici i metodička literatura. Meni su na početku mnogo značila oba toma zbornika Mapiranje mizoginije u Srbiji, diskursi i prakse, koji je priredila Marina Blagojević, kao i studija Rod Biljane Dojčinović Nešić. Tu su i neizostavni Drugi pol Simon de Bovoar i eseji Virdžinije Vulf Sopstvena soba i Tri gvineje. Posebno mi je bila inspirativna američka feministička teoretičarka Džudit Feterli. Dobar pregled razvoja feminističke književne kritike daje Toril Moi u studiji Seksualna/tekstualna politika. Takođe preporučujem tekstove Vladislave Gordić Petković i Tatjane Rosić, zatim studije Kada sazremo kao kultura Magdalene Koh i Tipologija junaka i junakinja u prozi srpskog realizma iz rodne perspektiveSvetlane Tomić, koje bi svakako trebalo da postanu fakultetski udžbenici. Važni su i zbornici Uvod u rodne teorije koji su priredile Ivana Milojević i Slobodanka Markov, Teorije i politike roda, koji je priredila Tatjana Rosić, Neko je rekao feminizam koji je priredila Andrijana Zaharijević, a nedavno je izašao i zbornik Feministička teorija je za sve, koji su zajednički uredile Andrijana Zaharijević i Katarina Lončarević. Nastavnicama i nastavnicima bi mogli biti veoma korisni i priručnici AŽC-a Zašto i kako o temi rodno zasnovanog nasilja u školskom programu u srednjim školama i Naulta tolerancija na rodno zasnovano nasilje jer nude konkretne ideje za obradu pojedinih nastavnih sadržaja. Zaista postoji mnogo toga… Korisno je pratiti časopis Genero, veb-stranicu Knjiženstvo, kao i ono što rade Pobunjene čitateljke na Bookvici i Mini Bookvici.

(Milica i Irena, osnažene ovom pohvalom iskusnije koleginice i saborkinje, ponosno se osmehuju, mada donekle i crveneći).

Milica: E, pa hvala, Jelena, to bi bilo to. Hajde da isključimo ovo snimanje, pa da nastavimo o onom našem planu da nekako u školstvo ubacimo…

Projekat MiniBookvica je jedan od tri pobednika konkursa Superste+ za 2018. u okviru programa Superste.net.