Lektira za 21. vijek – drugi dio: CG

I
Skica lektire koja se obrađuje u CG

O stanju u CG razgovarale smo sa Ksenijom Rakočević, magistricom nauke o književnosti. Kako je koncipirana lektira u drugim susjednim republikama možete čitati ovdje.


Koliko su puta posljednjih godina pominjane ili sprovođene reforme, ili čak pominjane, ali ne i dovršene? Ili je u pitanju dug proces stalnog pregovaranja između predstavnika i predstavnica struke, s jedne strane, i ministarstva, s druge?

Reforme su sprovođene gotovo svaki put kada su najavljene. Doduše, problem je u tome sto se tim reformama suštinski nijesu unosila značajna poboljšanja.

Takav je slučaj sa poslednjom reformom iz 2017. godine kada promjena u suštini nije ni bilo. U osnovi nasih reformi stoji ugledanje (da se posluzimo eufemizmima) na neke druge zemlje i inkorporiranje tih ideja u crnogorski sistem, bez neke detaljnije razrade ili prilagođavanja našem kontekstu.

Kada govorimo o konsultovanju struke, to mozemo obilježiti kao jedan od glavnih problema. Naime, čak i u ovome se mnogo više konsultuje politika nego struka, pa oni nepodobni, iako sposobni, ne bivaju pitani. Što dovodi do ozbiljnih problema.

Koliko su u popisu lektire zastupljene autorke i koje su među njima posebno vidljive?

U crnogorskoj kulturi, koja se modeluje kao izuzetno patrijarhalna, izgrađena na jasno definisanim pravilima i stegama, ni književnost nije pošteđena muškog principa. U tom smislu, vjekovima unazad tek pokoje žensko ime se uopšte pojavljivalo među muškm autorima. Stoga je zastupljenost žena spisateljica u lektirama bila minorna (nećemo pogriješiti ako kažemo da ih gotovo nije ni bilo).

S druge strane, spisateljice van granica Crne Gore, mogle su se naći u lektirama, doduše, ukoliko sagledamo o kojem broju se radi, u odnosu na muške kolege, jasno je uočljivo da je riječ o znatno manjem broju.

Poslednjih godina, usljed nametanja principa pozitivne diskrimanicije (a i promjena u pogledu pojavljivanja ženskih glasova na crnogorskoj književnoj sceni) u lektiru počinju ulaziti i spisateljice iz Crne Gore, poput Blage Žurić i Dragane Kršenković-Brković.

U segmentu žena spisateljica koje ne pripadaju crnogorskoj književnosti, situacija ostaje otprilike ista kao što je bila ranije, sa personalnim promjenama (npr. Desanka Maksimović više nije u crnogorskim lektirama, dok ulazi Blaga Žurić). Aktuelni spisak za lektiru u osnovnoj školi trenutno podrazumijeva čitanje tekstova sedam spisateljica: Johana Špiri, Sunčana Škrinjarić, Blaga Žurić, Ivana Brlić-Mažuranić, Selma Lagrlef, Bosiljka Pušić i Džoan Rouling, naspram 41 pisca, muškog roda.

Da li je i dalje zastupljena književnost u kojoj se tematizuje NOB? Ako ne, da li znate kada je isključena iz popisa?

Kada je u pitanju tema NOB-a Crna Gora je, može se reći duh narodnooslobodilačkog njegovala do poslednje reforme koja se odnosi na obavezne tekstove koje će crnogorski đaci čitati.

Međutim, poslednju reformu u Crnoj Gori NOB nije uspio da preživi.

Tada iz lektira izlaze Stojanka majka Knežepoljka, Kadinjača, Na Kordonu grob do groba. Kao obavezni tekstovi više se ne čitaju ni Mrtvo Duboko (što je bila obavezna lektira u osnovnoj školi), ali ni Lalićevi tekstovi u srednjim školama. Ovakva situacija dovodi do toga da će djeca u Crnoj Gori ostati bez školskog obrazovanja o NOB-u, koji svakako da jeste svijetla tačka istorije naših naroda.

Da li u lektiri dominiraju koznervativni sadržaji, može li se reći da je silabus nacionalistički?

Kada je u pitanju procentualna zastupljenost svjetske književnosti, ona iznosi nekih 50 %, 25% je obezbijeđeno za autore i autorke iz Crne Gore, dok 25 % potpada pod tekstove regionalne književnosti.

U ovom dijelu, kada su u pitanju tekstovi crnogorske književnosti, treba napomenuti ponovo princip pozitivne diskriminacije, koji podrazumijeva da u lektire moraju ući pripadnici nacionalnih manjina.

Ovakav princip svakako je opravdan, ukoliko nacionalna pripadnost ne postane jedino mjerilo, ostavljajući pri tom estetski kvalitet u potpunosti po strani. Iz Ministarstva prosvjete kao odgovor na reakcije dijela javnosti koje su se ticale upravo konstatacije o povlađavanju i nasilnom ulasku pojedinih pisaca u crnogorske lektire, odnosno šta određene pisce osim nacionalne pripadnosti preporučuje, odgovor je bio da su tekstovi birani na osnovu kvaliteta. Doduše, iz Ministarstva nije objašnjeno o kojim estetskim kvalitetima je riječ, te ko je vrednovao i estetetski procjenjivao tekstove.

Jesu li kurikulumi otvoreni ili potpuno zatvoreni? Da li postoji mogućnost da se neko djelo bira sa šireg spiska?

Aktuelni program u Crnoj Gori pripada onima koji po definiciji pripadaju programu otvorenog tipa, što podrazumijeva da osim spiska predloženih tekstova, nastavnici i nastavnice imaju mogućnost da i sami, u dogovoru sa djecom, zajednicom i roditeljima dogovore kojim tekstovima će se baviti. Mogućnost ovakvog izbora iznosi 20%.

II
Kakvu lektiru želimo i kako želimo da se o njoj diskutuje?

Da li se u javnosti više govori o lektiri i „skandalima“ u vezi sa brisanjem i dodavanjem djela na popise, u odnosu na teme vezane za to koliko djeca i mladi čitaju, šta čitaju i kako čitaju?

Crna Gora nažalost nema razvijenu čitalačku kulturu. Ovakva situacija se prenosi i na djecu u osnovnim (osobito), ali i srednjim školama. To potvrđuju i izuzetno loši rezultati koji đaci ostvaruju na PIS-a testiranjima, pri čemu se od njih traži da čitaju, interpretiraju i razumiju tekst. Tako je, prema podacima iz 2017. u pogledu čitalačke pismenosti Crna Gora od 73 zemlje završila na 56. mjestu.

Uzroke problema treba tražiti u neadekvatnom pristupu djeci, što može proizilazitii i iz nedovoljne motivisanosti nastavnika i nastavnica, nedovoljne brige roditelja o tome šta i koliko djeca čitaju, ali se svakako mora sagledati i kulturološki problem, te činjenica da je crnogorska kultura dominantno utemeljena na usmenim kodovima i matricama.

Zašto nas ove teme vezane za lektiru toliko pogađaju? Da li zbog problema nastalih usljed nedovoljnog rada u oblasti prethodnog pitanja svu odgovornost nekako prebacujemo na taj jedan, u krajnjem, samo popis knjiga? A kako se o tim djelima predaje, da li to ikada dolazi na red kao tema za diskusiju?

Što se tiče spiskova lektira, smatram da Ministarstvo mora biti znatno fleksibilnije. U rigidnim sredinama, kakva jeste crnogorska, ne može se ,,udarati“ na temelje kanona, a da pri tome ne bude izazvan bijes kod građanstva. Činjenica da se, recimo Njegoševi tekstovi cenzurišu je problematična. Time se pokazuje da neko ko se bavio sastavljanjem spiskova ne poznaje književnost i ne razlikuje fikciju od stvarnosti. Ovdje nipošto ne smijemo zaboraviti kontekst vremena, što se svakako dešava sa zlonamjernim i malicioznim tumačima.

Tema NOB-a je takođe jedna od onih koje su duboko utkane u matricu naše kulture. Ako se svi tekstovi koji se bave ovom temom ,,izbrišu“ ne možemo očekivati da svi budu zadovoljni. I dobro je dok nijesu.

U zatvorenim kulturama, poput crnogorske, gdje je osnovni model komunikacije zasnovan na kanalu JA-JA, i dobre promjene se teško prihvataju, a kamoli loše.

Kako bi se radikalnije mogla zamisliti promjena odnosa prema lektiri?

Kada je u pitanju promjena odnosa ka lektiri, smatram da je to jako komplikovan i dug proces. Srž problema leži u odnosu ka čitanju, što je u tijesnoj vezi sa edukacijom. Mislim da bismo trebali početi upravo odatle, mozda neka javna citanja, na otvorenim prostorima.