Noć Harry Pottera? U Sarajevu? Bila sam blago zabavljena vidjevši poziv izdavačke kuće Buybook na događaj koji slavi jednu od sigurno najpoznatijih knjiga fantastike ali i dječije literature. Naviknuta na to da se neprevaziđenim dječijim piscem već decenijama u BiH smatra Branko Ćopić (što svakako ima svoje razloge), da se sporadično (čitaj: o godišnjicama) spomenemo bh. spisateljica koje su napisale ključna djela za djecu (Bisera Alikadić ili Nasiha Kapidžić-Hadžić), da maltene nemamo specijalizirane izdavače za djecu, nikakvu kritiku, i sramotno malo interesa za ovu toliko važnu vrstu pisanja u ovdašnjem književnom životu, kliknula sam da „dolazim“, ali ni sama nisam bila uvjerena da ću to doista učiniti. Skepsa bivše studentice književnosti.

Paralelno, na spomen Harry Pottera pokuljala su iz podsvijesti neka mila sjećanja. Kako sam danima poslije škole virila u biblioteku jesam li se pomakla na listi čekanja za neki od tada tek četiri prevedena dijela. Kako sam četvrtu knjigu, kad sam je se dokopala, pročitala tri puta i smočila je na ljetnoj kiši u tankom platnenom ruksaku (a poslije je sušila fenom za kosu). Kako sam se radovala svakoj prepoznatoj latinskoj i grčkoj riječi u imenima pojedinih magijskih formula, mjesta, imena. Kako sam, jedva dočekavši sedmi dio, otišla na prvi piratski sajt, ‘skinula’ i pročitala knjigu na engleskom, preko noći. Tada mi je već bilo skoro osamnaest, malo više nego junacima priče. Mogla sam se još donekle identificirati, ali stid je već postajao jači – već su se u moje književne preference umiješali i neki ozbiljniji SF, gimnazijska lektira, prvi hrabri pokušaji da se čitaju modernistički klasici, uticaj starijeg društva koje se već bavilo književnom teorijom na Filozofskom fakultetu. I u svemu tome: rana, teorijski i politički još sasvim nejasna feministička svijest.

Našavši se, po prvi put u kasnim dvadesetim na varijanti klasičnog događaja koji tradicionalno priređuje SF fandom u svijetu (kviz i kostimirana zabava) – ali za djecu, u tijesnoj knjižari, među šiljatim šeširićima, osjećala sam se prilično izmješteno. Nije to više bio onaj sram kada pred nadobudnm kolegama sa studija književnosti kažete da ste na vrata književnosti pokucali skrušeno kao na vrata mjesne biblioteke, noseći u još pomalo vlažnoj torbi Harryja Pottera i plameni pehar po završetku raspusta. Više je bilo to pomiješano osjećanje frustracije pred događajem organizovanim sa plemenitom namjerom, ali vrlo malo praktičnosti, divljenja pred pametnim malim čitateljima koji se sjećaju srednjih imena sporednih i epizodičnih junaka, te ponosa što sam Pottera uopšte čitala „na vrijeme“, prateći, otprilike, godine junaka tokom čitanja, i što toliko godina kasnije, sličnu radost doživljavaju i novi klinci.

Pitala sam se, šta je Potter ovoj djeci, koja odrastaju u vrijeme slično našem, ali u društvu koje je daleko beznadnije, bar politički i ideološki, nego kada sam sama bila njihovih godina, u vrijeme tehnološke hiperpovezanosti, ali bez suštine i bez, čini se, adekvatne reakcije roditelja i škole na korjenito promijenjeni kontekst odrastanja. Razmišljam, HP je globalna franšiza, ultimativni brend, knjiga koja se snagom svoje priče pretvorila lako u masovno proizvođene plastične čarobne štapiće i šolje s dovitljivim porukama, knjiga koja je postala multimilionski filmski serijal i zasad neprevaziđen holivudski uradak za tinejdžere. Paralelni svijet koji odražava naš, ali izvučen između korica knjige u obliku šeširića, plašta, štapića, djeluje mi smiješno djetinjast. Ali valja biti oprezan, baš kao takav je i profitabilna investicija svakoj knjižari (kolegica s fakulteta zaposlena u knjižari prišapnula mi je da im bar jednom sedmično dobijaju upit o tome koliko košta komplet knjiga o Harryju Potteru). Profitabilno uglavnom znači površno, no nikada, govori mi moje čitalačko iskustvo u domenu fantastike, ne treba potcijeniti snagu potapanja (immersion) u fantastički svijet. To je jedna od neodvojivih osobitosti žanra koji ustvari ponajviše i računa na identifikaciju sa progatonistom ili protagonistkinjom; uz dovitljiv zaplet i uvjerljive junake, pomno izgrađen svijet je apsolutno nužan preduslov uspješnosti nekog SF ili fantasy djela. U slučaju Pottera možda i ključan.

Između konzervativne škole koja ne umije prigrliti djelo koje je, i dvadeset dvije godine kasnije, čini se, suviše savremeno za lektiru, i nezaježljive trke za profitom osiromašenih bosanskih izdavača koji su voljni organizirati književne događaje uglavnom zarad profita, teško je bilo procijeniti kako mladi čitatelji i čitateljke čitaju ili trebaju čitati Pottera danas. Kviz, iznenađujuće težak, učinio mi se kao dobar način da se čitatelji nadmeću i u znanju, a ne samo za nagradu za najbolju masku, odražavajući u toj gunguli sa ponosno podignuta dva prstića nadobudnu malu Hermionu i njeno sveznanje. Djevojčice su, moram istaći, dominirale u kvizu, kao učesnice i kao dobitnice nagrada. Hermionin duh, romantično mislim, još je živ. U to me uvjerava i došaptavanje s djevojkom koju sam upoznala, sramotno pretpostavivši da je srednjoškolka (studentica je, i to veterine!), koja mi je pričala o svojoj fantastičkoj lektiri. Čitala sam mnogo toga, kaže mi, i Sumrak sagu (tu je na moju radost preokrenula očima), i Igre gladi, i Pobunjenu, ali ništa nisam voljela kao Pottera. Obradovala sam se, preporučila sam joj iskreno i Njegova mračna tkanja od Phillipa Pullmana, inteligentno blasfemičnu fantasy trilogiju za hrabrom i pametnom protagonistkinjom u glavnoj ulozi koju sam nedavno pročitala. Tek kada sam požurila kući, zažalih što nisam spomenula i Zemljomorje Ursule K. Le Guin. Širim fantastičko jevanđelje, nasmijah se sebi.

U skladu s tim, ponosno sam se predstavila energičnoj voditeljici sarajevskog SF i fantasy kluba Pulsar, radosna što joj mogu ponuditi pomoć u organizovanju sličnog događaja drugi put. Nisam joj to rekla odmah, ali uvjerena sam da su puki kviz i kostimiranje, koliko god bili uzbudljivi i zabavni, ipak samo zgodna razbibriga za djecu i izlika za roditelje da popiju kafu u obližnjem kafiću i odmore od obaveza, prepustivši potomke njihovim književnim interesima, bez da se sami pretjerano uključe. Možda sam mrvicu cinična, ali uvjerena sam da u odsustvu interesa škole i porodice, i navali komercijalizacije koja, u najmanju ruku, skreće pažnju sa priče, moramo graditi drugačije kontekste za čitanja važnih knjiga kao što je Potter. Moramo pričati o pričama, o junacima i junakinjama, o društvenoj zajednici i poretku u kojem čitamo i o uvijek jasnoj relaciji fantastičkog svijeta sa stvarnošću koju živimo. Samo će zagriženi fanboys i fangirls odbiti da priznaju da je i najmaštovitiji fantasy u čvrstoj vezi sa arhetipima čovječanstva, kolektivnim historijskim iskustvima, pa i dubokim predrasudama koje nosimo. Međutim, kviz i kostimiranje nisu forma u kojoj se takvo čitanje može ostvariti, nego samo razgovor.

Drugo pismo, koje je za Boo stiglo iz Beograda, možete pročitati ovde

Projekat MiniBookvica je jedan od tri pobednika konkursa Superste+ za 2018. u okviru programa Superste.net.