Anksioznost i život s njom

Smatram da je ovo pre svega jedan veoma realističan roman. Anksioznost je odlično predstavljena, a pored toga svi likovi su osobe koje možda poznajete i nazivate prijateljima. U romanu se, pored Ejze, mogu naći i drugi jaki ženski likovi: žene i devojake koje ne zavise od muškaraca, znaju da se staraju o sebi i realno su napisane, sa vrlinama i manama, što mi je lično veoma važno i drago.

Džon Grin, Nema kraja kornjačama, Urbran reads 2017

Anksioznost je stanje s kojim se bore milioni ljudi širom sveta. Oni koji je nemaju, često ne mogu razumeti kroz šta anksiozni ljudi prolaze. Zato sam izabrala da čitam Nema kraja kornjačama. Mislim da je važno da ovakvi romani postoje – da bi edukovali, normalizovali i podstakli na razgovor o ovoj temi, ali i dali nadu ljudima koji žive sa anksioznošću ili nekim drugim stanjem ili poremećajem.

Nema kraja kornjačama je sedmi po redu roman Džona Grina. Ejza (glavna junakinja) se kroz ceo roman bori s jednim pitanjem – ko sam tačno ja Dijagnostikovani su joj opsesivno-kompulzivni poremećaj i anksioznost. Za autora ovo predstavlja veoma emocionalnu priču, jer i sam vodi bitku sa OKP.

Smatram da je ovo pre svega jedan veoma realističan roman. Anksioznost je odlično predstavljena, a pored toga svi likovi su osobe koje možda poznajete i nazivate prijateljima. U romanu se, pored Ejze, mogu naći i drugi jaki ženski likovi: žene i devojake koje ne zavise od muškaraca, znaju da se staraju o sebi i realno su napisane, sa vrlinama i manama, što mi je lično veoma važno i drago. Očigledan izbor za drugu po važnosti junakinju u romanu je Dejzi (Ejzina najbolja prijateljica) i s time se apsolutno slažem, ali mislim da vredi i spomenitu Ejzinu majku. Ona je izuzetno snažna junakinja. Ostala je bez muža više godina pre početka radnje romana, ali to joj nije predstavljalo nikakvu prepreku. Znala je da mora da brine o Ejzi i to je i čini najbolje što može. Interakcije s drugim likovima nema previše, glavna joj je uloga majke, ali to je razumljivo iz razloga što je tema romana ipak anksioznost i OKP i život s njima, a ne kako brinuti o detetu.

„Knjiga Nema kraja kornjačama je stvarno lepa, ja sam je pročitala po preporuci i nisam zažalila. Nadam se da ćete imati divno iskustvo s njom kao što sam i ja.”

Česti su Ejzini monolozi u kojima se ona pita da li je stvarna, da li joj je rana na prstu inficirala, da li možna ima c. diff, itd.. Date misli se često ponavljaju, ali, naravno, u odnosu na situaciju u kojoj se Ejza nalazi, njene misli i variraju. U konačnici mislim da se te specifične misli više spominju u odnosu na ostale, što se čini malo neralno i repetativno. Ejza je u teškoj, i već godinama dugoj, svađi sa svojim mislima. Misli često i pobeđuju, terajući je da radi “čudne” stvari, koje inače, svojevoljno, ne bi radila. Ponekad se oseća kao da je zaposeo demon, ali više puta ističe da je ona zapravo taj demon.

Sama Ejza je veoma zanimljiv lik. Ona je i naratorka romana, tačnije, naratorka romana je odrasla Ejza koja po savetu svog psihijatra zapisuje kako je došla tu gde je sada. Ono što bih izdvojila kao važno je da ona nije Meri Su, nije ni blizu Meri Su 1. Ponekad je sebična, što Dejzi oseti iz prve ruke. Toliko se izgubi u spirali svojih misli da zaboravi na Dejzi i na to da ona nije sporedan lik u njenom životu.

Druga glavna tema, pored anksioznosti, je ljubav između Ejze i Dejvisa, ali i Ejzin pokušaj da razume i nauči kako da bude sa nekim bez obzira na svoje misli i mentalno stanje. Takođe, tu imamo predstavljene suprotnosti – Dejvis je milijarder, a Ejza ne, dok je prijateljica Dejzi siromašna. Oni žive dva veoma različita života, svako sa svojim mukama, ali kroz celu knjigu može se uočiti da je Dejzi zapravo srećnija. Ima pozitivniji pogled na život i trudi se da bude dobra prema svima. Kao jedna od pouka romana može se uzeti ona narodna poslovica – novac ne donosi sreću. Naravno da Dejzi pomalo ima komplekse zbog toga što je siromašnija od Ejze (i Dejvisa), ali opet to doprinosi dubini njenog lika.

Kraj, iako je malo zbrzan, po meni je najlepši deo romana. Ljudima sa mentalnim bolestima uliva neizmernu količinu nade, jer Ejza shvata da će u budućnosti ona nastaviti dalje, neće odustati od sebe. Uviđa da je bolest deo nje, ali takođe uviđa da to nije jedina osobina koja je karakteriše. Vremenom nauči da s tim živi. To ne znači da je bolest magično nestala, već da je Ejza shvatila da će loši dani postojati, ali neće trajati zauvek.

Često je u filmovima prikazano kako nekome sa mentalnom bolešću bude bolje kada nađu partnera, što razumljivo nije istina. Ejza iako je sa Dejvisom, često se opet nađe izgubljena u svojim mislima. Ali Dejvisu to ne smeta. Njihova romansa se dešava polako i postepeno i on ima strpljenja za Ejzu. Što jeste lepo i daje dobar primer kako se treba ophoditi prema ljudima koji se bore sa različitim mentalnim stanjima, ali možda je Meri Su ovog romana zapravo Dejvis, jer suštinski on nema nikakvih većih mana.

Najiskrenije, ovo nije nikakav revolucionaran roman. Radnja je pomalo predvidiva i životne i ljubavne pouke koje možete izvući iz njega verovatno možete izvući iz sto drugih. Ali on priča o mentalnom zdravlju iz perspektive ženskog lika, što je izrazito važno u ovom vremenu. Iako Nema kraja kornjačama verovatno nije najbolja knjiga koju sam pročitala, dosta mi je pomogla u različitim aspektima i uvek će mi Ejza (ali i Dejzi!) biti veoma drag lik.

This image has an empty alt attribute; its file name is Untitled-3-01.png

Katarina Milanković

Ja sam Katarina Milanković iz Temerina i idem u gimnaziju u Novom Sadu. Slobodno vreme najviše volim da provodim sa prijateljima.

Tekst je objavljen u okviru projekta #pobunjenočitam

  1. Meri Sue je lik u književnosti, ali i drugim umetnostima, koji je gotovo savršen, predstavljen bez većih mana.