Ipak, ono što je možda i najbolji segment ove knjige jeste autorov pokušaj da prikaže temu dječije usamljenosti i izolovanosti. Akiko ima specifičnu perspektivu na svijet, zbog čega ona iz tog svijeta ponekad jednostavno štrči. A kada ne pronalazi nikoga, sem oca, sa kim bi mogla da razgovara, ona se tada okreće predmetima ili drugim živim bićima. Njena mašta joj otvara vrata ovog pomalo čudnovatog svijeta i pomaže joj da se na neki način sačuva od hladnoće, prije svega metaforične, koja se čini da u „realnomˮ svijetu dominira. Tako je ključna tema knjige potraga Akiko za toplinom, ljubavlju i bliskošću.
Stefan Tićmi, Ja sam Akiko, Laguna 2018
Ja sam Akiko jedna je od najpopularnijih knjiga za djecu objavljenih ove godine. Za relativno kratko vrijeme knjiga je doživjela više izdanja, ima jako brojnu publiku, upoređuje se sa klasikom kao što je Mali princ. Ukratko, knjiga je doslovno postala književni hit, što nije toliko čest slučaj ni kada je riječ o književnosti za odrasle, a kamoli u žanru književnosti za djecu. Dodatno je zanimljivo što je u pitanju prvi roman ovog autora. Stoga, postavlja se pitanje šta je uzrok te popularnosti.
Odgovor ni najmanje nije jednostavan. I to prije svega zbog dispariteta između važnosti ključne teme – dječije usamljenosti – i njene ne toliko uspjele obrade. Naime, način kojim je knjiga napisana često je hermetičan i na granici da bude nekomunikativan. Izgleda kao da razne igre riječima i metafore nemaju neku promišljeniju edukativnu ili kreativnu funkciju. One su bez nekog većeg reda ili jasnije logike asocijativno razbacane kroz tekst. Neke metafore su jasnije i prepoznaju se njihova značenja, tako da se u toku zajedničkog čitanja sa djecom o njima može diskutovati. Druge su zatvorene i ujedno mogu označavati sve ili ništa.
Jedna od njih je i peškir koji plače, jer se kapanje peškira povezuje sa suzama Akiko. Osim što ona na taj način sopstveni plač doslovno „prebacujeˮ u objekat, što je jedan od odbrambenih mehanizama, ostaje pitanje zašto baš peškir. I metafora koju koristi njen otac, kako u njoj rastu užad i kako je ona svijeća, nerazumljiva je kada funkcioniše kao proširena metafora, kao u primjerima poput onog sa početka knjige:
„Ali“, nastavljao je otac, „u životu ti nisu potrebni rimski brojevi da bi pronašla svoje mesto. Ti si vosak, ne pozornica. Ti si vosak, ne zavesa. Ti si vosak, ne daska. Ti si vosak, ne dramska radnja. U tebi, Akiko, dete moje, u tebi raste uže. Oko tebe je mrak, a ti si vosak. Gaji to uže u sebi kao zelenu liniju, kao mir, kao nešto potpuno sveto i kada iznikne, bićeš srećna. Oko tebe je mrak.ˮ
Kad se metafora svijeće poveže sa idejom kako Akiko ne zna brojeve, već samo slova, portret lika dodatno se obesmišljava. Čini se kako brojeve autor prikazuje kao ograničavajuće, slično kao i školu, dok je njegova junakinja slobodna i teži nesputanoj kreativnosti. Međutim, nesputanost ne garantuje niti smisao, niti kreativnost.
Ipak, ono što je možda i najbolji segment ove knjige jeste autorov pokušaj da prikaže temu dječije usamljenosti i izolovanosti. Akiko ima specifičnu perspektivu na svijet, zbog čega ona iz tog svijeta ponekad jednostavno štrči. A kada ne pronalazi nikoga, sem oca, sa kim bi mogla da razgovara, ona se tada okreće predmetima ili drugim živim bićima. Njena mašta joj otvara vrata ovog pomalo čudnovatog svijeta i pomaže joj da se na neki način sačuva od hladnoće, prije svega metaforične, koja se čini da u „realnomˮ svijetu dominira. Tako je ključna tema knjige potraga Akiko za toplinom, ljubavlju i bliskošću.
Pohvalno je što je glavni lik knjige djevojčica, što u književnosti za djecu još uvijek nije česta praksa. Ipak, osim nje, ostali ženski likovi su usputni i prikazani ili kao neempatične nastavnice, ili kao zla vještica, potencijalna pomajka (istina, u ovom drugom slučaju jasno je kako je to perspektiva Akiko, koja ljubomorno želi da sačuva oca za sebe). Dok je onaj ključni ženski lik, lik majke, „prisutan u odsustvuˮ. Majka je i doslovno samo „figuraˮ.
Lik oca i lik Marsela sa kraja knjige, muški su autoriteti koji u stvari na različite načine omeđuju Akikina iskustva. Otac sve vrijeme knjige ima patronizujući ton i pored brižnosti koju pokazuje. Ta vrsta patronizovanja najplastičnije se ogleda u načinu na koji ga Akiko oslovljava – pomalo arhaničnim „očeˮ, a ne ipak nešto realističnijim i prisnijim „tataˮ. Na kraju knjige, njegova je figura zamijenjena figurom Marsela. Moglo se zamisliti da Marselo bude i samo Akikin drugar, ili da ona upozna drugaricu, recimo neku Marselu. Ali logika cijelog teksta, sa insistiranjem na patrijarhalnoj figuri oca zaštitnika, odredila je i završnicu u kojoj je veoma važan segment i emotivna, romantična Akikina vezanost za Marsela. Treći lik sa kojom Akiko uspostavlja bliski odnos jeste drvo Baobab. Osim što ovaj izbor vrste drveta podsjeća na Malog princa, Baobab sa svojim karakteristikama najviše podsjeća na mudrog starca, što je još jedan muški autoritet. S tim da se Baobab ujedno može čitati i kao metafora same Akiko.
Takve različite opcije nisu toliko rezultat otvorenosti teksta i mogućnosti da ga se tumači
iz različitih perspektiva, koliko su rezultat njegove nedorečenosti. Takođe, u knjizi posebno nezgrapno djeluju pasaži koji su očigledno napisani za odrasle, ali su prikazani iz starmale, prije nego dječije perspektive. To su epizode poput onih kada se u knjižari tematizuje fenomen pokušaja samoubistava i reakcije drugih osoba koje se u tim trenucima nalaze u blizini samoubice. Ili jedna od najslabnijih i najproblematičnijih epizoda u knjizi, kada Akiko posmatra kako njen otac gotovo predatorski gleda stjuardesu. Čak i ako bi se ova scena mogla posmatrati kao kritika predatorskog ponašnja, za šta i nema puno materijala, jer je lik oca prikazan prije kao stidljivi dječačić nego kao potencijalni nasilnik, ona je neuvjerljivo napisana i ne odgovara dječijoj perspektivi. Nesređenost teksta je tolika da izgleda kao da on nije bio predmet većih uredničkih intervencija, već je ostao u onoj prvobitnoj formi u kojoj se ređaju relativno slobodne autorske asocijacije.
Ako ni formalno, na nivou konzistentnosti priče, niti na nivou karakterizacije likova, većim dijelom niti kada je u pitanju položaj ženskih likova, nije riječ o uspjelom umjetničkom tekstu, već se jedini kvalitet ogleda u djelimično uspjelom prikazu teme dječije usamljenosti, koji su razlozi da ova knjiga ima toliku publiku? Mada jeste riječ o veoma važnoj temi, i pristupu koji na momente ima originalnosti i suptilnosti u njenom prikazu, knjiga kao cjelina nije dovoljno dobro zaokružena. Mnogi su segmenti suvišni, nekada i problematični, a nekada nedovoljno promišljeni, što sve vodi predvidljivom kraju – u vidu srećnog zaljubljivanja glavne junakinje.
Uspjeh ove knjige dijelom bi mogao da govori o nedostatku novih glasova u okviru ovog žanra, koji je disproporcionalan sa širinom i potrebama publike koja se stalno uvećava i koju svake godine čine nove generacije djece. Ali podjednako govori i o nepravednoj zanemarenosti žanra književnosti za djecu i mlade, o kojem gotovo da nema stručne recepcije, sem izuzetka. Zbog tog nedostatka recepcije, moguće je da i knjige koje imaju manje ili više (ne)problematične ideje ili nespretnu izvedbu i pored autorske dobre namjere, prođu bez nužne kritičke recepcije.
