Brzina, samopouzdanje i odgovornost

@kreativni centar

Najvažniji aspekt ovog romana je poruka koju on uspešno prenosi čitaocima i čitateljkama, a to je upozorenje na odgovornost odraslih prema deci i uticaj njihovih odluka na iskustva dece. Deca nikad nisu kriva poruka je koju direktno izgovara jedan od junaka romana, ali koja se provlači kroz ceo roman tako što se na različite načine kritikuju postupci roditelja.

Marija Par, Devojčica iz svetlucave doline, Kreativni centar, 2018.

Roman Devojčica iz svetlucave doline Marije Par prikazuje nam naizgled bajkovit svet jednog malog, ušuškanog, mirnog mesta u Norveškoj, posebno dočaranog zanimljivom ilustracijom mape mesta na početku knjige zahvaljujući kojoj se publika lakše uživljava u njen fiktivni svet. Međutim, ovaj početak nipošto ne obećava lepršavi, bezbrižni ni idealizovani prikaz dečijeg sveta. Naprotiv, suočava nas sa ključnim problemima pozicije dece u društvu koja je često obeležena nemoći i zavisnošću od odluka odraslih koje mogu biti uzrok dečije patnje.

Položaj dece u društvu predstavljen je posredstvom devojčice Tonje iz čije perspektive pratimo zbivanja tokom jedne zime u Glimerdalenu. Tonje je junakinja koja već na prvi pogled osvaja simpatije čitalaca i čitateljki: ona je vedra, preduzimljiva, aktivna, pametna, dobronamerna, ali i usamljena kao jedino dete u selu. Glavni neprijatelj naše protagonistkinje jeste vlasnik turističkog kampa Klaus Hagen koji ne podnosi decu i zabranjuje im boravak u kampu kako bi ga promovisao kao mesto mira i tišine, čime uništava svaku šansu da Tonje makar tokom sezone odmora uživa u dečijem društvu. Ovaj odnos ukazuje na nemoć dece u društvu, ali i na licemeran odnos društva prema deci, u kome su ona istovremeno i poželjan „ukras sveta“, ali i smetnja, izvor galame i nepoželjan teret koji narušava komfor odraslih.

Zbog toga je najvažniji aspekt ovog romana poruka koju on uspešno prenosi čitaocima i čitateljkama, a to je upozorenje na odgovornost odraslih prema deci i uticaj njihovih odluka na iskustva dece. Deca nikad nisu kriva poruka je koju direktno izgovara jedan od junaka romana, ali koja se provlači kroz ceo roman tako što se na različite načine kritikuju postupci roditelja. Jedan od primera su Ule, Bata i Gite, deca razvedenih roditelja koji sa majkom neplanirano dolaze u kamp jer je otac otkazao planove da ih primi. Ovo nije jedini primer oca koji ne mari za svoju decu. I jedan od glavnih junaka romana, Tonjin najbolji prijatelj sedamdesetogodišnji Gunval, ima komplikovan odnos sa svojom kćerkom sa kojom je izgubio kontakt, zbog čega su oboje patili.

Jedan od uspešnih aspekata romana jeste i prikaz porodičnih odnosa koji su kompleksni i prevazilaze očekivanja od tradicionalne porodice, naročito na našem podneblju. Tonje živi na imanju sa tatom koji je farmer, dok je mama često odsutna zbog posla. Netradicionalna situacija odsutne i zaposlene majke prikazana je bez osude, kao legitimna mogućnost koja ne mora nužno da ima negativan uticaj na vaspitanje i dobrobit deteta. Ipak, emocionalne poteškoće razdvojenosti od majke nisu zanemarene, pa je tako prikazano i Tonjino nedostajanje i patnja za majkom, ali bez osuđivanja majčinog izbora i patetike. Lik oca takođe prevazilazi okvire tradicionalnog maskuliniteta, te on ne samo da brine o Tonje, već je posmatra kao zrelog, ravnopravnog člana porodice uvažavajući i razumejući[znam da može I ovja oblik, ali je možda lakše za čitanje razumevajući] njene odluke i namere. Pored lika oca tu je i pomenuti Gunval, starac koji se takođe odlično brine o Tonje, priprema joj specijalitete i pravi joj sanke koje ona sa zadovoljstvom isprobava. Tonje se pritom vodi motom koji joj je usadila jedna od dve tetke: Brzina i samopouzdanje! – što govori o važnosti ženskih uzora i ohrabrujućih poruka za devojčicu.

Osim majke, posebno je upečatljiv još jedan nestereotipno prikazan ženski lik, a to je Hajdi, Gunvalova ćerka koja nakon smrti svoje majke dolazi u Gilmerdal gde je provela detinjstvo. Ona ne samo da je uspešna, bogata i moćna, već je prikazana i fizički kao ogromna žena – čudovište, razbarušene kose, sa opasnim psom. Neprijateljski je nastrojena prema Tonje, ali i ljuta na oca koji je, nakon što ju je majka odvela od njega, zapostavio kontakt s njom. Tako da saznajemo da se iza agresivnosti, grubosti i nepristupačnosti krije povređenost od strane roditelja koji su je, baš kao i njenu fiktivnu imenjakinju iz čuvenog klasika za decu, selili i donosili odluke o kojima se ona nije pitala, a koje su imale krucijalan uticaj na njenu sreću. Ne mareći za Gunvala i nameravajući da proda njegovo imanje Klausu Hagenu za premeštaj kampa, Hajdi postaje Tonjina glavna protivnica. Međutim, vremenom se devojčicin pogled na stvari menja, a odnos sa Hajdi postepeno omekšava i između njih dve se nazire odnos identifikacije i empatije. U tom kontekstu je posebno važan i uspešan razvoj Gunvalovog lika. Tonje je svog kuma i najboljeg prijatelja najpre idealizovala, zatim se saznavši za njegove tajne i pogrešne postupke iz prošlosti naljutila na njega što je zanemario svoju ćerku, da bi se i njihov odnos vremenom izgladio. Naravno, ključno u tome bilo je Gunvalovo preuzimanje odgovornosti za prekinut odnos sa ćerkom i shvatanje sopstvene greške, jer, kao što roman na više mesta ističe, deca nikad nisu kriva.

Pored ove jasno i uspešno sprovedene ideje, postoje u romanu teme koje su dotaknute na površan ili problematičan način. Na primer, iako sam već pohvalila prikaz različitih ženskih junakinja koje čak i kad su negativne (kao npr. Gunvalova devojka iz prošlosti i Hajdina majka), ne podležu klišeima i osudi, ostaju neke nedoumice. Jedna od njih je i zašto je lik Tonjine majke ostao neimenovan? Imenovanje junaka u romanu je izuzetno važno, pa tako npr. Klaus uporno Tonje naziva pogrešnim imenom Trulte nipodaštavajući time njenu ličnost i stavove. Odsustvo majčinog imena imalo bi smisla da je ona ostala sve vreme udaljen lik prisutan samo u pismima posredstvom Tonjine perspektive koja je pominje. Međutim, kada se majka vrati i pridruži zajednici, čini se da je odsustvo imena ipak autorkin propust, naročito kada se uzme u obzir da je majčin lik izgrađen tako da ona nije svedena samo na porodičnu ulogu.

Interesantno je i da se majka bavi proučavanjem globalnog zagrevanja i ispitituje otapanje glečera na Grenlandu. Iako se u njenom pismu koje Tonje dobija nedvosmisleno imenuje zagađenje i postupci ljudi kao uzrok problema koji u ovom slučaju posredno izaziva i razdvojenost majke i deteta. Ako je već autorka odabrala baš to zanimanje za majku, izgleda da je propustila priliku da temu ekologije uvede na jasniji način, već je ta tema ostala samo na nivou detalja koji bi u kontekstu prilično kompleksnog zapleta dečijoj publici mogao lako ostati nezapažen.

U tom kontekstu, posebno je važna i tema odnosa prema životinjama, koje su u romanu veoma zastupljene, verovatno sa namerom da se Glimergalen predstavi kao idilična, izolovana, ušuškana sredina u kojoj ljudi žive u jedinstvu i skladu sa prirodom. Postoje dve epizode u romanu kada Tonje dolazi u opasnost od strane životinja. Napadaju je ovan Gladijator i Hajdin pas, koji ju je čak i ujeo. Obe ove epizode uspešno obavljaju umetničku funkciju karakterizacije Tonjinog lika i predstavljaju je kao neustrašivu, hrabru, preduzimljivu i spremnu da se suoči sa strahovima. Međutim čini se da se dovoljno ne problematizuju loš tretman tih životinja i uzrok njihove agresivnosti. Takođe, ove bi epizode mogle uticati na razvoj strahova kod dečije publike. Svoj strah od pasa Tonje prevazilazi zahvaljujući jednom od štenaca nastalih neplanirano i slučajno, bolje reći neodgovorno, iz ljubavi mornarevog psa Bustera i pudlice Metis frizera Tea – što dopunjuje paralelizam o neodgovornom roditeljstvu među ljudima. Takođe, potpuno je zanemarena odgovornost Tonje koja je svojim postupcima dovela u opasnost i sebe i druge, te je načelo da deca nikad nisu kriva sprovedeno do krajnosti. Odgovornost za sopstvene postupke i njihove posledice problematizuje se samo kada su u pitanju odrasli, ali ne i deca.

Uprkos pojedinim problematičnim mestima na koje je važno ukazati i i obratiti pažnju na njih, kvaliteti ovog romana ipak značajno premašuju njegove mane. Obojen vedrim humorom i dirljivim emotivnim nabojem, roman pruža veru u ljubav i utehu u međuljudskim odnosima, ali pod uslovom da im se pristupa sa odgovornošću, poštovanjem, razumevanjem i empatijom, i to je ono što ovaj roman čini kvalitetnim i zbog čega bih ga preporučila i deci i odraslima.

This image has an empty alt attribute; its file name is Untitled-w.png

Projekat MiniBookvica je jedan od tri pobednika konkursa Superste+ za 2018. u okviru programa Superste.net.